"CrankyDoNotKnowWhy"

utorak, 19.02.2008.

Pisma sestri (8)

I evo ga sad sam bolesna. A uopće mi se nije dalo biti bolesna. E, i znaš kaj, udat ću se!!
Jednog dana sigurno budem...
Al sve me boli i čini mi se da ne razmišljam trezveno. Ko što nikad ni ne činim na taj produbljen način (znam da to nikako nije dublje od plićaka, ali s obzirom da su moje misli tako neraspoređene i u neprestanoj vrckavoj igri sa samima sobom, onda je trezven način razmišljanja - produbljen).
Bila je danas pedagogica kod mene u grupi, pa mi se ispričava što me kao zanemarila (jer mi je do sada bila samo jednom na aktivnosti...) – haha!!! Rekla sam joj da je sve u redu, nešto u smislu da znam da ima puno obveza... Ma daj, pa je l` ona nesvjesna da ni jedna odgojiteljica ne voli da ju gledaju dok radi (kad to uglavnom znači da procijenjuju rasdiš li dobro ili ne, pa onda obavezno napraviš hrpu stvari koje inače niako ne bi jer si pod pritiskom, iako ne bih trebala biti ali si ne mogu pomoć, pa se sva oznojim, zacrvenim i luda sam od strelovitog prebiranja glavom za iole razumnom aktivnošću koju bih mogla raditi s klincima... uf, na kraju bespotrebno ispadne stresno...); ili reda radi to kaže da se ogradi (jer je u biti njen posao svakodnevno kratko obići grupu) a i ne misli da će se to promijeniti, to njeno (ne) dolaženje. Kako bilo, ja sretna.
Ne razmišljam jasno zato jer ima nekih događaja u mom životu koji su kao na nekom čekanju, predodređeni za ispunjenje ali nikako da do tog trenutka, do ostvarenja nekih možda i mojih snova dođe. Osobito kad ne zanemarimo činjenicu da je za neke snove bolje da to i ostanu. A za ovaj san je možda bolje tako. A opet... Malo me mami ta dohvatljiva mogućnost, ta odškrinuta vrata koja daju naslutiti da bi se tu nešto moglo dogoditi, nešto više od onoga što se sada događa, nešto konkretnije...
Stvarno ne mogu vjerovati da nam se dokument izbrisao... Nema tog dana koji bi me mogao natjerati da prebolim taj gubitak... to je bilo neprocijenjivo...
Boli me glava. Bole me leđa. Bole me noge. Trbuh me boli. Grlo mi je u komi. Tak sam si sva jadna. Već mi je zlo od nebrojeno pocuclanih pastila za grlo, ispijenih sirupa, popijenih aspirina... samo hoću da me prođe jer ću inače poludit. Ili neću poludit, ali svejedno hoću da me prođe.
Jesi skužila kak dečki, kad si malo izravniji odmah pobjegnu i izgube hrabrost? A kao vole da ženska poduzme prvi korak... Moš` si mislit!! Toliko se preplaše da bi im trebalo desetljeće da smognu pameti i pozovu te na kavu. Nije da mi se tak nešto dogodilo, ali je l` da da je to tak:)?
Znaš da sam zaljubljena? Jaaako! Previše. Doduše još sam uvijek na zemlji jer su okolnosti tmurne pa ne dopuštaju da uzletim, ali to je taj osjećaj. I ne, ne radi se o Joshu Hartnettu. Iako u njega jesam zaljubljena i bio bi i on u mene samo da me imao prilike upoznati... ovako nas je okrutna sudba razdvojila i ne spojivši nas... žalosno, znam. I meni se ponekad plače na to.
Ovaj je dečko zgodan, taman, ima prekrasne duboke crne oči, odličan smisao za humor i sve bi bilo savršeno (jer se i ja njemu sviđam i zato jer smo si super), da ne postoji ono nešto zbog čega nije sve baš tako savršeno. Nije oženjen, bez brige. Nema curu, i tu je čist. Ne dila drogu, ne bavi se utjerivanjem dugova, nije alkoholičar niti narkoman, nije čak niti svodnik... ma sve je za pet... dobro, ok, malo je mlađi od mene, no to nije stvar koju bi čovjek mogao opipljivije iskoristiti kao argument na sudu... ali ali ali... Ne mogu reći da sam pehist, ali što bi ti rekla na situaciju u kojoj je naoko sve divota, ali nešto ipak ne valja... pa zašto ja to uvijek uspijem?! A čak se i ne trudim...
Ne mogu ti još reći u čemu je problem, budem uskoro, za sad mi je još teško, znaš kak je. A i bolesna sam pa ćeš mi oprostit...
Drago mi je da si položila ispit. To je baš dobro za tebe.
Mislim da me hvata temperatura. Povišena. Moram ići leći... Book!

- 19:18 - Komentari (2) - Isprintaj - #

subota, 09.02.2008.

Pisma sestri (?)

Ne mogu vjerovati da ovaj tekst pišem u poslovnici.. A kad mi je dosadno trenutno, nema nikog, a eto, zašto ne bih iskoristila vrijeme – bolje nego da ga tratim uzalud (e, sad, može li se vrijeme tratiti a da nije uzalud, to ne znam i razmišljanje o takvom kopleksnom pitanju ću ostaviti ljudima koji će znati dobro upregnuti moždane vijuge i nešto iole smisleno na tu temu reći.., iako nije da me ne kopka mogućnost da bih i sama nešto znala profilozofirat, al neću, ne sad:). A i doma nam je tipkovnica potrgana, pa tako to ne bih mogla otipkati u naš dokukment. Uglavnom, ajme, što se meni sve danas nadogađalo, a počevši s jučerašnjim danom.
Sad je vani počelo puhati i čini mi se padati kiša. Ne volim kišu.
Šanse su oveće da ću neke sitnice preskočiti iz jednostavnog razloga što su se događaji nizali u neprekidivom slijedu, gotovo nepostojano – još se ne smjestivši u mojoj glavi nadolazili su novi..; tako da je moguće da je moja podsvijest neke događaje potisnula kako ne bih imala okrutnih posljedica zbog poradi svega. Na duže staze, naravno, moja me podsvijest zeznula.
Ovako nekakvim redom je to išlo... luda od ne rađenja ništa, otišla sam se prošetati s mamom po Dugavama. Mislile smo na Bundek, ali nismo stigli ni približno blizu (je `l da je to isto? Al nek bude, da se osjeti koliko zapravo nismo došle do Bundeka). I Domeniko je išao s nama (priznaj da si pomislila kako ćeš me upozoriti na pogrešku „stigli“ jer smo samo mi dve ženske pa bi bilo ispravno napisati „stigle“. Priznaj. Je `l da kak sam te zeznula. Uf, osjećam se naglo puno bolje). Nego, da. Vratile smo se po Eriku, čime je Domeniko bio vidno razočaran jer se htio loptati na našem prvotno određenom cilju (do kojeg očigledno uopće nismo stigli...).
Ti znaš kako je cijela priča išla, o mojoj odluci da radim u kladionici (sad si mislim, gdje mi je pamet bila, haha!) pa na selu u vrtiću... Isplanirana budućnost unijela je na taj način mir u moje nervne stanice, osobito ako priznam zaobilaznu (za moj ego) manu da ponekad imam malo problema s donošenjem životnih odluka koje mnogošto mijenjaju (većinom život, sudeći po pridjevu:) Važno je i da ti naglasim iliti prizovem u pamet kako je od moje obuke prošlo tjedan dana u kojima se ništa, ama baš ništa nije događalo. U ponedjeljak sam čuvala Piu, kroz tih sedam dana sam se samo viđala s ljudima na kavama (to je naravno bio najbolji dio tog dosadnog tjedna zbog čega tjedan i nije bio zapravo tako dosadan:); a onda sam u subotu i nedjelju čuvala Piu opet (mene ti ljudi spase od gladi, haha. Brinu se da moja financijska situacija ne poprimi žalosne obrise vlastitog postojanja...).
Shvatih da sam iskočila iz tračnica i ne pišem ono o čemu sam počela. Mislim, pišem, al ovo uopće s tim nema veze, osim neosporive činjenice da su to događaji koji su prethodili onome o čemu sam ti htjela napisati kako je bilo. Uf. :)
Znači jučer. Zove me žena s burze. Traže u našem vrtiću zamjenu, hitno, hitno, odmah se moram javit. Taj je poziv naravno poljuljao sigurnost koju sam tako brižljivo izgradila prema prethodno donešenoj odluci. Poljuljalo ali ne i do kraja srušilo... Jer, kako su neki razgovori od prije završavali (je li, obično su našli nekog drugog...) nada mi nije bila baš nemjerljivih veličina. Čak što bih mogla reći da je bila točno određene dužine i širine... Ali naravno da ću nazvati, samo da dođem doma...
Okej, onda moram taj čas, a mama polako hoda, ne može brže zbog operacije... no, nema veze. A i tako čekam ovaj posao, na kojem jesam trenutno, ali upravo je zbog te nelogičnosti ova priča malo oduža.
I tako na putu doma zvoni meni mobitel opet. Zove Klara iz kladionice!! Ne mogu vjerovati, gotovo je stopostotno sigurno da ne zove bezveze, tj. da zove s jasnom vezom koja se zove da ću počet radit. I sad – ne mogu odbiti jer time gubim posao, a ovaj još ni iz bliza nemam... Grrr!!! Bila sam užasno ljuta. Užasno.
Super. Totalno sam luda već taj čas, a još nisi čula ni pola... Javim se, pristojno je dići slušalicu ako te netko zove (vidjet ćeš da nekad i nisam tako pristojna, ali to kasnije...). „O, dobar dan!“ (ljigavo izglumljeno oduševljenje, rastrojena sam s više aspekata...). Mogu li sama radit, trebaju prvo za zamjenu a onda u Savskoj... „Da, mogu, nema problema, odlično..!“ Ne moram ti ni napomenuti, sad sam se osjećala rastrojeno na kvadrat. Na neki način pristajem na ovaj posao a od drugog me (koji mnogo više želim raditi) možda dijeli samo telefonski poziv. Ipak nikad ne znaš. Ajde, strašno grčenje u želucu čovjek i preživi, ali strašni pritisak u glavi je mnogo teže podnijeti...
No razbistrila sam se (znaš, ona sredstva za smirenje i to, haha). Ne bih se ja tako lako prepustila zbunjujućem uzbuđenju i neizvjesnosti koja je odjednom iskočila pred moju bit. Nisam tip lako prepuštajuće osobe.
Još negdje u međuvremenu me zvala i Piina mama (čisto zbog toga da ne ispadne da me nitko nije zvao duže od četiri minute...). Pia se malo razboljela pa ne bi išla u vrtić, a kako ima puno posla pita mene bih li mogla uskočiti tih dana.
Dobro, ok, javit ću joj se, objasnila sam joj situaciju.
Ja luda. Zvala sam vrtić čim sam došla doma, ali već nije bilo osobe koja bi mi znala reći nešto pametno već mi se javio netko iz računovodstva. Prošlo je tri popodne. Rekla mi je da sutra nazovem.
Da, ok. Sad sam bila na najiglenijim iglama jer ama baš ništa nisam riješila. Da jesam, bar bih javila u kladionicu da neću doć. Ništa nije bilo ok.
Tu sam noć slabo spavala. A nekako sam se pomirila sa situacijom da ništa neće biti od vrtića. Kao, držim se kladionice, to mi je ziher.
I ujutro, to je utorak, danas, spremam se na posao (to je moj prvi samostalni radni dan u kladionici). Zvoni telefon. S burze! Žena pita jesam li se javila, da je hitno, da, molim te, samo mene čekaju, bla, bla... Ma da. Nisam mogla vjerovati. Jednostavno nisam. I kak da ženi kažem da idem raditi negdje drugdje danas. I kak da javim u kladionicu da ipak ne bih tamo radila, i to svega par minuta prije no što sam već ionako trebala krenuti... Luda, e, luuuudaaa..!
Al zovem, ali ne – vrtić zauzet i zauzet. Zaposlila sam zato mamu da bude uporna. Čak me i s burze opet zvala. Stalno je nešto zvonilo – ili fiksna ili mobitel. Eh, tu dolazi moja nepristojnost na vidjelo – nisam se baš svaki put javila kad zapravo nisam znala što reć ženi s burze...
Čak me zvala i žena kojoj sam nekad dosta davno čuvala klinke, ona obitelj iz Utrine, je l` bih htjela jednoj njenoj prijateljici pričuvat dijete kroz ova tri dana, nešto s bolovanjem ne može, a evo da si ja zaradim kad već ne radim... ??!!
Ženi sam se izjadala u kratko, pa mi je poželjela sreću.
I dobila mama vrtić. I pita ih na koliko traže zamjenu – kažu na tri mjeseca. S financijskog aspekta, više zaradim u ta tri mjeseca nego u sedam mjeseci u kladionici (plaća je svega 2000kn!). A da ne spominjem koliko zapravo ipak želim raditi u vrtiću – to sam ja.
Osim toga, kao zaista nemaju nikoga, zato su i zvali burzu, hitno im je a nema nitko. Nitko. I pitala mama je li moguće da se javim sutradan ujutro, da ziher prihvaćam posao, ali da danas iz privatnih razloga nikako ne mogu... I još žena ponovi da stvarno nikoga nemaju jer je mama rekla ak nekog imaju naravno da će ga zaposlit, al žena baš pilila da nemaju nikoga i da nema problema za sutra. Kužiš.
Još uvijek luda (jesam li ti do sada dočarala koliko sam luda bila??) i s par zrna žitarica u želucu (jer je to bilo sve što je stalo u moj nervozan želudac), otišla sam radit u kladionicu, s odlukom da ne budem radila taj posao, i u nadi da ću fakat upasti na zamjenu. Rekla sam ovoj curi koja je bila u prvoj smjeni tak da zna, pa je rekla da će javit ona onoj glavnoj Klari, ali sutra da ne bi i danas morala cijeli dan ostajat (bez obzira što ja mogu danas, ali kaže da ne bi žena dozvolila - logično). Dan je prolazio, moje misli lutale, ljudi su bacali novce na oklade a ja sam usidrila svoju odluku da ovdje ne radim – bez obzira na rasplet događaja vezanih za vrtić. Em stalno zamjene neke, em radne subote i nedjelje, em plaća katastrofa, em stalno radit s novcima... pa sjediš li ga sjediš, boring... ni u kojem dijelu se nisam našla u tom okruženju (osim onom da komuniciraš s mnogo muških lica, falit će mi to:)
Tu noć nisam uopće spavala. A ono što možda jesam je bilo toliko nemirno, sanjajući neku djecu, sve čudno nešt...
Ravno u 8h sam nazvala.
Da, voljela bih ti sad napisat da su me oduševljeno pozvali na razgovor i primili na zamjenu i da radim i da završetak ovog dugačkog izlaganja zvuči baš kao onaj čije priče počinju s „once upon a time...“.
Ali ne mogu to napisati.
Žena mi je samo hladnokrvno rekla da ne moram dolaziti, da su našli zamjenu. Hvala, doviđenja.
I to je bilo to. Bila sam vidno razočarana. Ostala sam bez dva posla u istom danu. Da po svojoj prirodi nije negativna stvar, to bi se moglo vidjeti i kao specijalna vještina, a samim time i uspjeh (istina za volju, ne može to svatko:)
Mama je poslije išla nazvati i raspravljati se sa ženom jer je bila ljuta kako ju je uvjeravala jučer da ZBILJA nemaju nikoga... Ali to su već priče.
Nazvala sam Piinu mamu pa sam ovih dana čuvala Piu. Spasile su me ponovno.
I kaj sad? Znam da sam si sama kriva. Ali teško je bilo biti realan i trezven u tim brzopoteznim naletima informacija i potražnje... Ne moguće čak. Nekako sada gledam na to kao nešto što se moralo dogoditi samo da ne bih radila u kladionici, jer bih u protivnom vjerojatno nastavila raditi tamo. Ko će ga znat. Možda se samo tako tješim.
A ja znam da će biti sve ok. Na kraju ipak sve bude. Eto, danas idem u Gračane, znaš da je proslava sv. Anđele pa me Mihaela pozvala.
A ti mi budi dobro, želim ti puno pametnih odluka i petsto tisuća i šesto sedamdeset i tri doze strpljivosti prilikom pripremanja ispita..
A kak si ti?
Pusa! Velika!

- 18:25 - Komentari (10) - Isprintaj - #

subota, 26.01.2008.

Pisma sestri (7)

Ona meni
Gotovo je nesumnjivo (ne moram ni spominjati) da ti nisi normalna (jer odista i nisi), ali, znaš ono: "Valjda sam te barem nasmijala". E, pa jesi, jesi... Odlično ti je ovo uputstvo za upotrebu... Da, baš mi se sviđa. Jako. Osjećam se super, imaš i ti svojih zasluga u tome.
Hvala ti , Kyla!
No da se malo osvrnem još i na ono prije... Ne idem ja iz krajnosti u krajnost (zapravo idem, ali to je normalno u mojim godinama čime ne naglašavam da sam u pubertetu), nego se jednostavno tražim. Voljela bih da sam već GOTOVA, STVORENA do kraja, da imam nekoga tko me poznaje, jer, mi sebe ne možemo poznavati, al kada se netko s nama poznaje, onda nas poznaje i sve to smatra normalnim, ne razmišlja o tome kakvi smo jer to što zna je ono kakva jesam a ja to ne mogu vidjeti jer se ne mogu poznavati - ne znam zašto. (Da, da, je, dobro si vidjela, bila je to točka).
Odsutnost mojih misli u zadnje je vrijeme uzrokovana upravo time TKO i ŠTO sam i smiju li me drugi upoznati… i... Kakva ću biti jednoga dana? - jer o tome će ovisiti ovo kakva sam sada i, što ako negdje pogriješim? Uništim si život, budućnost već u sadašnjosti nesvjesno uništavam gotovo (ma, sigurno) svjesnim postupcima za koje nisam svjesna da su loši (jer ne znam vagati, nitko me nije naučio, trudim se sama učiti) a to i je razlog moje nesigurnosti i odlazaka iz krajnosti u krajnost. (da, bila je to još jedna točka).
Ne želim pročitati ovo što sam napisala jer je garant puno gramatičkih, pravopisnih pogrešaka a da ne pričam da rečenice nemaju smisla, riječi nisu posložene, a misli nedovršene...
A upute su mrak... da vidimo: hranim se, što bi reklo da sam taj dio obavila. Doživjet ću valjda 80, evo, to je IZAZOV o kojem si govorila. Plakala sam se... hvala Bogu, čim sam se rodila. Da se nasmijem, trebalo mi je malo duže, ali, zato to sada nadoknađujem. Plivam, vozim sve što stignem... Dijelovi su mi, manje - više (barem ono što se vidi, s glavom sam imala manjih problema, ali, mislim da je sada sve ok (ne baš, al nemoj nikom reći)), hodam, kuću nemam, imat ću, zapravo imam, ne znam, živim s krovom iznad glave, računa li se to? A ipak, nešto me muči... Je lě sa sex-om k'o sa smijehom? Dolazi KASNIJE? Ma, dobro... Sad se već šalim (a do sada nisam, neeee.... )

Ja njoj
Ma stara moja, nema ti to veze s normalnošću ili ne, ja samo imam urođenu sposobnost beskrajno puno srati, pa ga onda serem li ga serem, a sad se i ružno izražavam, što će značiti da i nisam odgojena kako bi bilo dobro, vrit - tak se to na kraju dogodi, misliš dobra si, svi te vole, a ono ne, u zabludi si gadnoj, neusporedivoj s pojmovima koji se nalaze u rječnicima svih zemalja zajedno, pa čak ni onih još nepriznatih ili do ovog trenutka neotkrivenih (naravno, ako postoji ikakva mogućnost da takvo što egzistira na globalno rečeno našim prostorima)... ok, nema veze, zanemari, ni ja ne znam koja mi je bila misao vodilja na početku.
A vidiš, ti baš nisi fer, ja se trudim odgajati te pa mi ne daš, a, vjerovala ti ili ne, priznala ti ili ne, ja te jako dobro poznajem i tak, pa odbijaš kada ti nešto sugeriram u najboljoj želji da postaneš gotova, stvorena, e da, i koja si ti lijenčina, ti bi sve servirano na tanjuru, pa daj se malo potrudi oko svog života, ne mogu sve ja. To je TVOJ život, a ja ti iskreno želim da ispadneš bar upola super ko ja :)
Nego, hvala, hvala, napokon da si shvatila poantu moga sveispunjujućeg postojanja, zapravo s ljudskog aspekta nesagledivo opširnu slojevitost u klasifikaciji kvalitete moje osobnosti... Jednostavno rečeno.
Živiš s krovom iznad glave..? Ajme, ti si PUŽ?! Dali su ti krive dijelove, vrit, zapravo su ih pomiješali... ali nemoj da te to zbedira, ima i strašnijih primjera, dogodi se. I vidi, što se tebe i sexa tiče, za tebe je to PUNO kasnije, bolje nikad, da, tako će biti najbolje, ipak si ti moja mlađa sestra i zato te ne mogu zamisliti da ti netko radi to što bi ti već radio (mislim, nije da imam potrebu takvo što zamišljati, ali fuj..). A ionako mislim da puževi to nekako drukčije rade, pa ti bolje tako. Dobro je, sad kad smo se dogovorile oko toga (sad mi je lakše).
E, da, to sam propustila prošli put: ja JESAM cool... :)

- 00:00 - Komentari (24) - Isprintaj - #

subota, 19.01.2008.

Pisma sestri (6)

Ma daj, moje su zalihe neiscrpne, kao i moja mogućnost da se zafrkavam na svoj račun. Pa kaj ti hoćeš, u prošlom svom tekstu (ne računajući onaj u kojem komentiram tuđi plan za moj vlastiti život, jer ti sve to nisi stigla pročitati na vrijeme pa se sad nakupilo...) vrijeđam samu sebe (rupičasti sir... daj shvati metaforu!), a ti se opet uhvatiš za to da ja mislim da sam ja savršena i nešto u tom stilu. Kaj, da se još i konstantno vrijeđam, to ti hoćeš, da ja tebi podižem ego, ti si baš jedna egoistična osoba, da radim na besmislenom samouništenju nakon svih onih napornih dana i još nesnosnijih noći u kojima sam se istinski trudila izgraditi osobnost kojom ću biti dovoljno sposobna preživljavati u ovom nemilosrdnom ili jednostavno brutalno okrutnom svijetu... znaš, sagledavši tvoje ciljeve iz ove perspektive koju sam samostalno upravo prije koji trenutak stvorila (oh, kako milo zvuči moja moć i neosporiva svesposobnost...), zaključujem da se moraš popraviti i više ne griješiti :) – shvati me, o seko moja, pa kaj ću ja, kad nitko drugi ne želi raditi na mom samopouzdanju, moram ja sama, sudbina je to neizbježna nas naoko običnih smrtnika... Kažem naoko jer intuitivno osjećam da je blistav svršetak namijenjen onima što čekaju... Nadam se da ovo ne vuče na Shakespearea, jer mi to nije bila namjera, bez moje volje i unatoč mojem otporu našla sam se u zamci stihova... u poanti, na kraju čovjek ostane sam i samo se na sebe može osloniti, to ti je tak, draga moja i ne zavaravaj se da bi moglo biti nekako drugačije, jer ne bi moglo biti i nikako nije..
I znaš (ako i ne znaš, nema veze..), pa naš život ima i rok trajanja i upute za korištenje, bar sam ja to dobila s onim garancijskim listom kad sam se rodila. Nego, evo ako ti slučajno nisi dobila, rok trajanja ti je kojih 75 - 85 god., za sve duže ne garantiraju normalno funkcioniranje i okus, a nisu odgovorni ni ako vlastitom nepažnjom ne iskoristiš u potpunosti svoj rok trajanja, kao i neprofesionalnim rukovanjem, korištenjem neoriginalnih dijelova, u slučaju udara groma i sl. I uz trud najprofesionalnijih stručnjaka za popravak, nade u kvalitetniju, pa i bilo kakvu budućnost umiru, nestaju, isparuju upravo s tim trenutkom. A upute: zgodno je hraniti se, to ti je slično kao punjenje baterija, piti, spavati, komunicirati, postati pismen, voljeti, plakati, smijati se, plivati, voziti bicikl, auto, hodati što više, imati kuću, SEXati se (ovo je opaska autora, mene, mislim da je to važan dio u uputama, a nisu naveli, pa to, ispravljam tu grešku i tak.. ), ispričavaju se ako koji dio nedostaje pa ne možeš savršeno sastaviti sebe, ljudski je griješiti i automatski time se propust smatra oproštenim (iako meni to nikada neće biti do krajnjih granica jasno, ta nonšalantnost u samo – podrazumijevajućim oblicima izbjegavanja odgovornosti..). Pustivši moje dileme na stranu.., kaj da ti velim, sve znaš, ti se samo praviš bedasta, kao ne znaš što bi trebala, a znaš sve...
I kaj ne bi moglo biti Cecilio, zar baš mora biti taj J, mislim da ne treba, ali moje misli ionako nikada nisu bile baš prepametne, pa mi oprosti, kajem se duboko, preduboko...

- 20:07 - Komentari (18) - Isprintaj - #

subota, 12.01.2008.

Pisma sestri (5)

A čitala sam i neke horoskope – pa meni je to smijeh nad smjehovima! Ali ako zanemarimo moj stav prema takvoj vrsti predskazivanja budućnosti... zanimljivo. I opet naravno moram naglasiti poznatu mi razliku između horoskopa koji otkriva što bi ti se moglo dogoditi i onoga koji iznosi karakterne crte osobnosti ljudi rođenih u određenom godišnjem razdoblju... – hoću reći da razlikujem to dvoje i da je sa strane psihologije i jedno i drugo to savršeno lako objasniti (realist, što si mogu).
Uglavnom, znaš kaj mi piše – da sam nerazborita i da sam na to ponosna (extremely random and proud of it) i piše mi da sam hirovita, ćudljiva, komična, smiješna (piše samo freak pa sad ne znam koje značenje su mislili...). To! Ipak nisam baš skroz normalna i oduvijek sam bila uvjerena da ću to nekako dokazati! I tak. Baš su me razveselili ti slavni i pametni mislioci od prije 35 godina (tak nešto piše u prezentaciji da je to od prije 35 godina, pa što im ne bih vjerovala...:).
Baj d wej, piše mi da sam most amazing kisser.. a-h-a! Samo ne znam kako da to razglasim pa da imam i neke opipljive koristi od toga... prihvaćam ideje:).
A Cosmopolitan... citirat ću: Ljubav: sumnjičavi Jupiter unijet će smetnju u vašu vezu. Mučit će vas ljubomora, a počet će vam smetati i neke partnerove navike. Prvo što sam se zapitala – a koja to veza?! Ne, prvo sam primijetila da mi nikad nije išlo od ruke, ili možda točnije bi se moglo reći od uma shvaćati planete kao osobe, odnosno kao nešto što ima osjećaje i to. Valjda se ne znam kvalitetno emocionalno izraziti, ili sam introventirani tip do bola pa onda ni planetima ne dozvolim da mi prirastu srcu.. ko će ga znat. Nešto mora bit.
A onda mi je pala na pamet misao o tome da nisam u vezi.
Hvala Bogu, bar neću imati problema sa svojim muškarcem. I ni jedna njegova navika mi neće smetati.
Prvotno uznemirena, pročitah dalje... ako ste slobodni, privući će vas dečko koji se ne uklapa u vaše društvo, a kojeg ste upoznali u neobičnim okolnostima... taman se riješila jednog problema, pa evo novog, već! Da, mene uvijek privlače dečki koji se ne uklapaju u moje društvo i svi frajeri koje poznajem se ne uklapaju u moje društvo (uglavnom svi iz različitih razloga), i mnogo toga što bih htjela s njima se ne uklapa u moje društvo... da promijenim društvo..? :)
Sad sam pojela mortadelu s paprom. Nisam primijetila papar. Ali sad ga osjećam.
Računa li se Facebook u neobične okolnosti..? Retoričko pitanje.
I pazi sad: nesuglasice s jednim suradnikom zagorčat će vam vrijeme provedeno na poslu. Brinut će vas novi troškovi. Okej, ako mi uspije ova prilika s kladionicom, imat ću samo jednu jedinu suradnicu... pa nije valjda da ću baš s njom biti u lošim odnosima?! Ništa, najbolje da ne prihvatim posao. Moš` si mislit.
Hahaha, brinut će me novi troškovi. Hahaha! Brinuli bi me i da sam milijunašica – kupiti još jednu (200m2) kuću ili ne... joj, troškovi, kaj bu mi muž rekel... Najbolje da se upucam.
Savjet je toliko glup da ga ne želim ni citirat. Nešto uz prašinu i trošenje novaca.
Ali da to ne bi bilo sve, napisali su i onaj cjelogodišnji horoskop da si znam isplanirati sve totalno unaprijed. Koji ono znak voli da mu bude sve savršeno..? Je l` djevice? (Znam da rakovi sigurno nisu, bar po sebi sudeći:)
Uglavnom, 3. travnja se OBAVEZNO moram poseksat (jer je to najbolji dan za to). Jedva čekam. A 27. siječnja mi je najbolji dan za ljubav – oprosti, ali što to znači? I tad se moram poseksat? Ajme, koliko seksa u jednoj godini.
Prštat ću samopouzdanjem. Zbog stabilnog Marsa (ne znam, ne idu mi te karakteristike...). U travnju.
U srpnju ću se htjeti družiti s frendicama. Kao i u siječnju, veljači, ožujku, travnju, svibnju, lipnju, kolovozu, rujnu, listopadu, studenom i prosincu. Velika razlika. Naravno, jer se onda uopće ni s kim ne bih družila kad nemam frajera (osim 27.siječnja i 3. travnja, tad se seksam:)).
Impulzivni (eto ga opet) Uran tjera me da napravim nešto ludo... da ga poljubim na tramvajskoj stanici u rujnu (tak piše); – koga da poljubim? Koji se god nađe u rujnu na tramvajskoj stanici ili ako se baš nađem s nekim koga znam u rujnu na tramvajskoj stanici pa da ga poljubim ili da frajera koji mi se sviđa odvučem do prve tramvajske stanice u rujnu i poljubim ga... ili što? Baš su mi pomogli.
Zaljubit ću se u osobu koja ne živi u istom gradu (da, naravno, to samo meni može uspjeti, mazohist ali ne seksualne prirode sam u duši, jednostavno se obožavam mučiti) i bit će mi s njim slatko – uzalud meni čokolada ako mi nije stalno na jeziku... no, u studenom će mi se dogodit nova strastvena ljubavna veza, pa to i nije tako strašno, naravno ako ne uspijemo prebroditi krizu sredinom ljeta. Ako uspijemo prebroditi krizu sredinom ljeta onda ne znam što će biti. Nisu napisali. Valjda ću se mučit i dalje.
Moram prihvatiti honorarni posao s prijateljicom.
Novčanik koji bih si trebala kupit mi se ne sviđa. Uostalom, već sam si kupila nedavno novi.
Miris mogu isprobat. Pa ću onda znat.
Tu mi se sad zablokirao kompjuter i morala sam ga restartat (znaš ono kad počne cvilit...) ali pametan moj mali sve je sačuvao i popravio.
Znači, siječanj ništa ekstra. Moram se odmorit (a od čega da mi je znat). Ali, poslušat ću savjet :)
U veljači se ne smijem dat. Piše mi : ne dajte se. Znači ništa od seksa :( Onaj isti stabilni Mars u travnju sada je Nepredvidljiv pa ću se puno razočaravati... i nazvat će me netko za koga nisam ni sanjala da mu se sviđam (e, ne znaju oni koga ja sve sanjam, hehe).
U ožujsku smijem eksperimentirati. To valjda znači da se smijem dati. A i mogla bih strastveno poljubiti prijatelja – ajde molim te pripazi što radim u ožujku. Tko će poslije smislit uvjerljivu priču da se izvučem iz neugodnosti koju sam si sama priskrbila...
U travnju se moram razmazit. Mazit se? Ma je l` oni to misle na ono na što je meni palo na pamet..? Jooj. Čeka me i tajanstveni poziv. Nadam se ne baš u trenutku kad ću se razmazivat.
U svibnju moram bit oprezna. Da, nakon hrpe gluposti koje ću do tada učiniti nije ni čudo da ću morati malo bolje pripaziti na svoje ponašanje.
U lipnju me tek čekaju problemi. Zaljubit ću se, htjet ću ga ostavit, al ne smijem ga pustiti jer su to samo tračevi... i s kolegom moram prorijediti susrete jer mi je dečko ljubomoran. E sad, je li to onaj isti kojeg ću ja htjeti ostaviti zbog govorkanja, ili je ovo neki drugi, stvarno ne znam. Sad sam baš zbunjena.
Srpanj je mjesec za iskrenost. Dakle moram priznati s kim sam se sve i s kim se ipak nisam. A i moram priznati svoje osjećaje. Mogu mu čak i reći da ga volim. Prekrasno. Sad sam sretna. Jer i on voli mene.
U kolovozu se odmaram. Podsjeća me na siječanj. Ali rekla mi je žena na razgovoru da su godišnji u srpnju... Hm, morat ću to riješiti.
Rujan ništa posebno ne nudi. Opet sam previše trošila i nemam baš kuna (vjerojatno ni eura), a dečko bi mi se mogao čudno ponašati u društvu. Tj. sebi bi se mogao čudno ponašati.
U listopadu napokon počinje život. Izlazit ću ko luda i komadi će se vrtjeti oko mene. Komadi – čega? No, dobro. Nisam sigurna jesam li još uvijek u vezi u ovom mjesecu ili nisam, ali neću past na upucavanje jednog «zgodnog, mladog, plavog». Ne vjerujem. Pa nisam valjda baš tak bedasta da propustim priliku. Nemoguće. Ne, ne. Iako, ajde, plavi mi i nisu tak užasno privlačni...
Studeni nudi partyje, bla, bla, bla... namamit ću zgodne frajere, bla bla, bla. Hahaha, da, možda u nekom dobrom snu i hoću. Ha-ha-ha. Užasno su duhoviti.
Prosinac – idila: romantika, pomoć prijateljici, ručkovi ugodni... ma daj, pa mogli su čisto fore radi napisati nešto loše. Ovak mi baš priča ne drži vodu (iliti je pušta, kako to ti voliš reći).
Nisam jučer gledala Vjenčanje iz vedra neba. Bezveze, a baš sam htjela.
Eto, tako. Lakše mi je sad kad sam s tobom to podijelila. Makar ti to vjerojatno nećeš vidjeti do sljedeće godine (sudeći prema tvojoj ažurnosti...). Chavos!

- 12:32 - Komentari (28) - Isprintaj - #

četvrtak, 03.01.2008.

Pisma sestri (4)

Ona meni
Ali, glavno da ti naglašavaš svoju savršenost! Ti nisi normalna... JA ti se tu otvaram, iznosim ti zbilja prave svoje probleme pravcate zbilja problematične i to, a ti...
Servirano na tanjuru? Kyla, kako si se ti osjećala dok si prolazila KROZ OVAJ DIO SVOG (MOG) ŽIVOTA koji traje beskrajno dugo i NIKAKO da završi... Nikada ne znam što će biti i sve što radim nema smisla...
Aha, kad si već / (zapravo samo tebi) dižemo ego, ne... Neću uspjeti ispasti ni upola savršena kao ti - to ti je kao s testom inteligencije: samo jedan ima 228, to si ti što se savršenosti u snalaženju u SVA(čijem)KIDAŠNJEM životu, a svi koji i drugi imaju visok kvocijent inteligencije nemaju baš 114 (što je pola) i tko ima, sretnik je, a moju generaciju je to mimoišlo, pa, NE BRINI, još ćeš neko vrijeme biti NAJSAVRŠENIJA!!!

Ja njoj
Prizvuk ironije, cinizma, sarkazma možda...?!
Ma daj Cecilia, nemoj me zafrkavati, imaš kvocijent inteligencije bar 110, ako ni zbog čega, onda zbog toga jer sam ti ja u rodu, dakle, bar si prosječna i zato dosta s tim samosažaljenjem, kaj bih se ja trebala ubiti zato kaj sam tak cool?!?!
Nego, dosta o ozbiljnim stvarima, da riješimo ono kaj te muči: gle, taj dio tvog života u biti nikad i neće prestati, eventualno da si recimo postala pankerica u ovim godinama, onda bi te to u mojim godinama popustilo pa se više ne bi tak oblačila, a sve drugo ti ostaje, NIKADA NI U ŠTO NEĆEŠ BITI SIGURNA, jer je to tak, takav je život, ali to je i izazov, čar života, jer kad bismo sad već sve znali, bilo bi prilično dosadno, zar ne...
Izvezi na pučinu.. to znači imati hrabrosti zakoračiti u nepoznato, i vjeruj mi, ako i nisam tak pametna kak drugi kažu, onda u ovome imam pravo, SVE ŠTO RADIŠ IMA nekog SMISLA...
I, ako ti sve ovo nije dovoljno, pogledaj mene (opet..), zar zaista misliš da u tako kratkom roku od kojih sedam godina, dvije osobe mogu imati život što podsjeća na rupičasti sir......... to je naprosto po zakonu vjerojatnosti NEMOGUĆE pa zato NE BRINI...

Ona meni
Ironija? Ne. Cinizam? Ne.. Sarkazam? Ne. Ali istina? Da.
"Ma, daj, Cecilijo!" - ne bi li to bilo u pravom padežu, kad se deklinira...? Nebitno.
Uopće se ne sažalijevam, samo tebi dižem ego. (Ne, fakat se nisam žalila, sve kaj sam napisala, bilo je napisano:" Sam si ti Kyla misli da si savršena, mi ćemo ti drugi to priznati da ne poludiš, jer smo dovoljno pametni da znamo da to ne želimo." (Ups, onda je u svemu tome ipak bilo malo IRONIJE, CINIZMA, SARKAZMA...)
MA, da, ti si totalno COOL!
Ne, ne bi bio dosadan. Nije uzalud napisano da "bi život bio jednostavniji da smo ga dobili s rokom trajanja i uputama...", kaj ne?
I ne bi li u "sve što radiš ima nekog smisla" upravo ovo IMA trebalo biti naglašeno...? Jer, ako to IMA nije bitno (jer nije naglašeno), tu može stajati i NEMA, a onda je to gadno...
Ali, Kyla, ja te pitam, ima li? Mislim, smisla? Čitati i završiti... jadno?
Učiti i... ne proći bolje od nekog tko nikada nije učio...
Razmisli, ne pokušavaj me samo utješiti...
(znam da vi lumeni ne smijete puno misliti u jednom danu, pa ako si danas već potrošila sve zalihe, ne moraš ovime razbijati glavu... :)))

- 22:41 - Komentari (35) - Isprintaj - #

četvrtak, 27.12.2007.

Pisma sestri (3)

Gle, da prvo riješimo jednu sitnicu, kaj si napisala; e, da, možeš Mihaelu reć da se ovak dopisujemo kak bismo uvježbavale pisanje na kompiću, al nema sad to veze; nego, ona sitnica, ono "tko bi ti trebao biti uzor ovdje na zemlji...". Pa da znaš, malo sam se uvrijedila kad sam to pročitala, ne, zapravo me to pogodilo u središte moga osjetljivog bića koje vene poput mimoze kada postaje svjesno (dakle, moje biće) da ti ne uviđaš da ja, tvoja sestra bih ti trebala biti uzor, idol, ideal i sve druge učene riječi... pa kako ti to nije palo na pamet. Nije da se hvalim, ali u zadnje vrijeme mi mnogi ljudi govore da sam savršena (a ja u potpunosti s tim nema veze, već mi je zapravo i neugodno zbog toga, al kaj ću..). Dakle, to su objektivna mišljenja o meni, pa slijedom zdravo-razumskog razmišljanja bilo bi logično da mene, svoju stariju sestru, uzmeš kao uzor. Eto, samo sam ti to htjela reći, skrenuti pažnju, pa ti odluči. Nadam se da nisam bila nametljiva ili ne daj Bože nediskretna...
A sad ove druge stvari: prirodno je što o tome razmišljaš, ove godine (ne, neću reći da si u pubertetu, nije sad to u pitanju) u kojima se nalaziš upravo su tu zbog toga da bi o tome razmišljala, kužiš? To je stvar odrastanja i to te određuje za cijeli život, utjecaji okoline su najjači i sada se moraš formirati u osobu s karakterom, već kakvim, dobrim ili lošim što ovisi ipak isključivo o tebi. Ono što je važno je to da uvijek znaš prepoznati i zadržati prave vrijednosti, bez obzira na sve, jer će te drugi brzo prozreti ako ćeš se mijenjati kako vjetar puše - takve nitko ne voli, bez obzira bila ti na njihovoj ili ne njihovoj strani. Smatram da je važno i to da shvatiš da dokazivanjem nikada ništa nećeš postići.
Nitko nije nepogrješiv, savršen (dobro, ja, ali ipak to sad zanemari:), a glumiti santu leda (ono što si napisala pod nedodirljiva, nepovredljiva..) ne znam koliko ima smisla.. činjenica je da ćeš samo griješeći nešto naučiti, kao i to da najjače možeš osjetiti ljubav i dati je ako si bila povrijeđena i ako dopustiš da drugi budu u tvom životu (to NE znači da moraš sa svakim zabrijati ili jao spavati, da se ne bismo poslije hvatale za riječi i tak...) jer nikad ne znaš kad će doći ono pravo ili onaj pravi, ovako bi ga mogla propustiti...
Ovako bih ja mogla bezgranično dugo, to je nešt nevjerojatno, pa ja volim pisati po kompiću..
i nemoj ići iz krajnosti u krajnost, prvo žališ za svime, pa sad ni za čime.. ni jedno ni drugo nije ispravno, kužiš, zlatna sredina nije uzalud zlatna, žišku? Normalno da bi bilo bolje da neke gluposti nisi napravila (popis ti dam poslije ak oćeš), ali recimo da si nešto iz toga naučila (znam da nije nužno, al bar se možemo time tješiti...). Al znaš kak ide ona: što se ne može promijeniti, ne može se i nema smisla razbijati glavu s time, razbit ćeš je uzalud, ono što se može promijeniti.. vjerojatno ćeš i uspjeti promijeniti, samo ti treba MUDROST da to razlikuješ, a ja sam uvjerena da imaš bar nešto mojega..
:) :) :) :) :) :) :) i tak. A sreća je ionako precijenjeni i relativan pojam...
nadam se da sam ti pomogla (a ja čak ni ne sumnjam u to..).

- 22:49 - Komentari (19) - Isprintaj - #

petak, 21.12.2007.

Pisma sestri (2)

Nego, vidiš, više ti ne trebaju onakva dubokospasiteljska izvlačenja iz očajnih stanja izazvana svim i svačim, a uglavnom nedostatkom voljene muške osobe kao oslonca u životu (ili bar netko koga možeš ljubiti i ljubiti i ljubiti i pamet gubiti…, al »oslonac« zvuči više onak kao termin za javnost, kaj ne!)
Da ti mene sad vidiš – jako mi je hladno, kao i uvijek. Pa sam se fino utoplila; troduple čarape, štucne, trapke, bokserice; gore grudnjak, potkošulja, relativno topla košulja, dolčevita, vesta, kaput, a oko pasa pa prema dolje sam si zavezala onu dugačku smeđu vestu kaj si rekla da ti miriši, dok meni ona smrdi, ali sve je to stvar ukusa, a o tome se ne raspravlja, pa neću ni ja. I tak. Sad mi je više – manje toplo. Ima tu još dosta prostora za dodatno utopljavanje, naravno. Razmišljam da obučem rukavice, al za sad neću jer bi mi to zakompliciralo pa čak vjerojatno i onemogućilo tipkanje dotičnog ovog teksta; onda bih si mogla navuć štrample, al to mi se ono baš ne da; postoji mogućnost i da navučem jaknu na ovaj kaput, al zaista nema potrebe, jer mi je gore vrlo zadovoljavajuće toplo. Znaš da ja nikada ne pretjerujem. Šatro. (Ne mogu vjerovati da pravopis nije označio ovu riječ »šatro«, kad ona u biti zaista ne postoji… svašta).
Eto sad kad si upoznata s nekim sitnicama u vezi mog »odjevnog« izgleda mnogo se bolje osjećam. Moš` si mislit, kakve to uopće ima veze s time kako se ja osjećam. Nema. Veze, mislim. Osjećam se poprilično sama (i onda pogledam uokolo sebe i uvidim, vidi, stvarno, ja JESAM sama, potpuno sama, naši otišli na selo, ti u školi, Domagoj valjda radi, nitko mi nije došao, i tak) pa valjda zbog toga, koje li slučajnosti. A znaš, da ti kažem iz dubine duše, voljela bih imati nekoga, biti s nekim. Ali ne bih htjela i još jednom započinjati tu vječitu temu. Strpljivosti, Kyla, strpljivosti (sad bi netko mogao pomisliti da se tu sama sa sobom dopisujem, ajme, ja sam onda zbilja bolnički slučaj i to pod hitno). Al šalu na stranu, hahaha?! Nije bitno. Sad ti je jasno koliko se usamljeno (iako osjećati se sam i osjećati se usamljeno nije ni približno isto, eto to samo da znaš da to razlikujem..) osjećam kad samoj sebi odgovaram. Ma, nije, sada malo pretjerujem, ali kaj, tak mi je zanimljivije i.. zanimljivije mi je, samo to.
Baš me zanima hoćeš li doći na zbor. Vjerojatno nećeš. Mene zbor veseli, iako mi je nekad jaaako naporno pjevati neke od onih visokih pjesama (a meni su više – manje sve malo ili puno previsoke..). al bar se nasmijem ko bedak i to na mene djeluje toliko opuštajuće i rasterećujuće, da me zato to veseli.
Jedva čekam časopis u nedjelju, ne samo zbog svog teksta, nego baš me ono zanima kak sve to sad u novoj koncepciji izgleda. Svira mi Jesen stiže… pa sam te se sjetila. Ah, da, pa cijelo vrijeme mislim na tebe, kad tebi ovo pišem. Ja nisam normalna.
Kak bih se ja htjela s nekim ljubiti. Baš mi to ono nedostaje do bola. Do suza. To može ali i ne mora biti povezano – mislim, ovo bol i suze. Ajme, ajme… znaš onaj osjećaj kad ti srce hoće iskočiti zbog čežnje za nečim. A nemoćan si išta napraviti. I dalje ostaješ ležati na krevetu. Ne pomakneš se. I umireš. Emocionalno. Veneš. I ništa. I ništa. I ništa. I ta praznina vrišti da bude ispunjena, a nema materijala. Vičeš, ali nema nikoga da ti odgovori. Možda opet malo pretjerujem, ali to je zato jer sam sama pa si mogu to dopustiti. Pretjerivanje. Ajme, kak smo mi ženske jadne. Tak cvilimo za muškima. Je l` muški tak cvile za nama!? Da mi je samo znat. Ali to je ionako priča stara od kad je čovječanstva. Blago Evi. Ona nije mogla fulat. Sva sreća da Adam nije bio homić (uz dužno poštovanje prema ljudima tih sklonosti, al nemam li pravo.) Nemam ideja. Nikad nemam ideja kad su u pitanju rješenja mojih tzv. problema. Praznina. Ništa. Nema. Ideja. Nema. Eto, vidiš ti kak je to. Al ne moraš me tješiti u vezi toga, ne pišem zato, sve što bi mi mogla reći (sve što bi mi itko mogao reći, da ne misliš da si baš ti u pitanju, to je globalna opaska) već znam pa nema potrebe još po tisućiti put ponavljati. Iako je ponavljanje majka mudrosti, al to ćemo sada malo zanemariti.
Čitala sam tu jednu knjigu kojoj sad nisam sigurna u ime, pomiješale su mi se radnje i naslovi, ali uglavnom, cura radi u mrtvačnici, nema dečka, pa ga nađe, nekog Ciganina, koji ju vara, al to mu je normalno, pa nađe kod jednog mrtvaca dijamante i unovči ih, al pare joj pokupi sestra i zbriše, ostavi dvoje djece, ima odvratnog muža i tak, i uglavnom koma život, al opet nije, ona to fino na duhovit način iznosi; ona je rekla da je dobra jer jednostavno drugačija nije mogla ispasti. A dobri ljudi uvijek nastradaju. Bar tak izgleda. Al ja znam da ako dublje pogledaš, da to nije tako. Mislim da je to Lov na posljednjeg divljeg muškarca. A to je u biti njen otac, koji definitivno nije obiteljski tip; jedino što je obiteljsko uspio napraviti je tri ili četiri (nisam sigurna) sestre, pa luta svijetom… tipičan ženski roman, vrlo volim takve knjige čitati, sad sam u toj fazi valjda, ak postoji fraza »faza čitanja tih i tih knjiga..«. Nebitno.
Jedva čekam kad ću opet imati dečka pa će mi sve ovo moći biti smiješno. Jedva, jedva čekam. Jedva. Zbilja jedva. Jedva jedvice. Vjerujem da sam ti uspjela dočarati koliko je to jedva.
Znaš, jako dugo nisam pisala onaj svoj Dnevnik o japankama. Sad energiju trošim na ovo, tj. svu duhovitost i sve to (ha – ha – ha). Da, znam, i meni je smiješno. Preko ljeta mi to ide najbolje jer sam sama, pa čim mi nešt padne na pamet idem to napisati, i imam vremena. A ovak mi se ne da kad znam da će me netko prekinuti, a to me strašno stravično živcira, a kako se ja ne volim živcirati, onda radije ništa ne napišem. I tak to ispadne, pa dugo ne pišem. Čitala sam sad već prije dosta te zapise, ima zbilja fornih tekstova, simpatičnih, ima nekih tak – tak, ima i onih u kojima mi nije jasno o čemu sam pisala, al kaj sad, nitko nije savršen, iako ja jesam, i tak (i ti :-)).
Eto, sad buš imala kaj za čitati (jer inače kao nemaš kaj za čitati.. ali ovo je definitivno literatura br.1 koju sam imala mogućnost ponuditi ti da pročitaš.. a skromnost mi je oduvijek vrlina). Ajde, onda, bog!

- 16:12 - Komentari (12) - Isprintaj - #

subota, 08.12.2007.

Pisma sestri (1)

Ne znam. U biti ne znam to napisati. Nikada to nije dovoljno duboko, široko, cjelovito, sveobuhvatno. Nikada to nije toliko istinski koliko je to istinsko u meni. I nikada dovoljno bolno koliko je to bolno u mom srcu.
Jedna osoba uvijek čini razliku. Uvijek. Uvijek. Stravično enormnu razliku.
Mislim da idem na spavanje. Dva i deset je. A kaj. Ionako sutra ništa novog pod nebom. (Iako.. sramim se reći… vjerujem da je čudo moguće… valjda)…
Nastavljam, ali danas, drugi, moglo bi se reći čak i treći dan, kak se zeme. Trenutno je dvadeset minuta do jedan sat u noći. Guba.
Nisam ja baš previše pametna. Ne toliko da bih osvojila nagradu za pamet (kad bi tak nešto postojalo, je li…). Mislim, nije da sam tu glupost napravila jednom. Već mnogo puta sam popila kavu kasno, pa nisam mogla spavati. Tako i sad. Unatoč tome što ti tvrdiš da je to premala količina kofeina da bi djelovala. Meni, očito, ipak djeluje. Sad bilo to psihološki ili ne, činjenica je da ne spavam.
Ma znaš, bila sam pospana već u devet. Ali onda su mi došli K. i P., donijeli roštilj i ostatak je logičan. Pa tko bi tome odolio!? I onda malo kavice i eto ti ga na. Iako mi se čini da bih zaspala svejedno. Baš sam umorna. Ali volim ovo pisati, osjećam se korisnom (naravno, ni izdaleka mi nije jasno kako ovo može biti korisno u punom smislu te riječi, ali nema veze).
Koma mi je danas. Dosadno, baš se ništa nije dogodilo. Osim mise, mislim da sam totalno potratila dan i baš mi je žao zbog toga. I malo sam se vozila, to također smatram korisnim. Ali mogla sam se mnogo više voziti, ali volja me napustila. Pobjegla. Iščezla. I tak.
Da vidiš stan… bolje da ga ne vidiš. Iako i nije tak strašan nered, ti si navikla (priznajem, ovo je malčice bezobrazno, ali kasno je pa ćeš mi oprostiti – sad ja trepćem okicama i slično…). Uglavnom. Kuhinja – hrpa neopranog suđa, lonac sa ostacima hrane; tanjuri jedan na drugom bez reda puni nečega što bih nazvala napoj; vilice, žlice, čaša mali milijun.. kaos po cijelom pultu. A ništ, oprat ću sutra.
Naša soba – raširen krevet, neuredno razbacana posteljina (nešto u tvom stilu kad tvrdiš da si napravila krevet…:); na obje stolice hrpa moje robe, majice, sako, hlače, tvoje papuče sa strane, ali takve su da rade nered kud god ih čovjek stavio (vidi, vidi koje sličnosti s jednom osobom…;); još ponešto odjeće na Damjanovoj fotelji; ono čudo beskorisnog metala i plastike što se priključi na struju pa kao nešto radi – usisavač, u ovom slučaju samo radi dodatan nered… sve u svemu, nije nam stan pretjerano čist. ALI! Imam plan sutra se na neko vrijeme pretvoriti u onog duha kaj čisti na reklamama, pa će stančić opet biti tip – top. Važno je imati plan.
Fakat bi mi bilo drago da dođeš sutra. Iako mi je kristalno jasno da vjerojatno nećeš. Kužim da je sve to u biti komplicirano (doduše, ne baš toliko kao kad treba se ić naći s Ivanom, ali ipak komplicirano – ma ne, ne predbacujem ti, ne bih se ja ni zbog tebe vozikala sim – tam, a to ne bi značilo da te ne volim!).
Svira mi na Zagrebačkoj televiziji, puštaju stare pjesme i tak mi je sad dobra ona Kaja, ove noći, Kaja sklopi oči, Kaja ne čekaj me ti itd. daj zapamti, hoću da mi to pjevaju na svadbi.
Ma jesam li ja to skrenula s teme. Zločesta ja. Pazit ću drugi put. E, Cecilia, a koja je tema, zapravo…
Sjećaš se onog mog tzv. Dnevnika plavuše… tam sam napisala nešto zgodno, a nekako to uvijek ima veze s ovim što mi pišemo. Čak bih se usudila reći da tema koja se nameće kao glavna, jer se provlači cijelim tekstom, na vidljiv ili manje vidljiv način, je upravo ona vezana uz normalnost / ludost. Nekako se vrlo često pitamo jesmo li normalne. Ili nismo li lude. Pa eto, citiram se: čini mi se da je svaki čovjek na ovoj Planeti Zemlji bar malo lud. Ako nije, onda glumi. Normalnog. Nema normalnih ljudi. Kao ni ludih. Koji je kriterij? Postoji li neki opće svjetski prihvaćeni kriterij po kojem se ljudi proglašavaju normalnima? Ili ludima? Po tome bi pola čovječanstva svoje dane trebalo provoditi u bolnicama za umno bolesne.
Jesi čula da su otkrili novi planet u sunčevom sustavu? Dvostruko veći od Jupitera. Fora.
Smiješno je to. Ne znam sad točno što, ali ne sumnjam da postoji nešto što je smiješno. Ali kako meni sada nije do smijeha, jer je kasno, nemrem se ničeg sjetiti. Čak mi se ne da ni truditi da se sjetim. Pospana sam, ipak jesam. Idem spavati, a sad mi je žao ugasiti muziku. To mi se često, ako ne i redovito, događa. Znam da sve te pjesme mogu čuti i sutra i to sto puta ak hoću, ali ne, baš su mi sad dobre i samo da ju čujem, i ovu i ovu… i onda legnem u pet. Koji sam ja moron.
Hajde mi dođi.

- 15:26 - Komentari (7) - Isprintaj - #

subota, 24.11.2007.

Tko sam?

Ovo nije dijalog. Nije više. Ovo je život u nekim svojim osobitostima koje znaju biti, ili čak, koje su uglavnom neshvatljive. I hodaš, ideš, krećeš se prema tamo nečemu, a nemaš pojma čemu. Pomisliš na trenutke, bljeskove trenutaka, optimizma i radosti koje ponekad obuzmu čovjekovo biće, pomisliš da će sve biti u redu, jer drugačije ne može biti. Ponadaš se. Ali dan po dan uvjerava te u drugo. I digneš se nakon pada, ali jedino što te spremno dočeka je još jedan sudbonosni šamar, pljuska, nokaut. I tako ti se život ruga.
Osjećaš da si tu, ali i da nisi da bi bilo jednako. Mašeš ljudima, ali te oni ne vide. Vide te, ali te ne primjećuju. Primijete te, ali nemaju vremena pokloniti ti osmijeh. A kada se i osmjehnu, ne misle iskreno. Ali uglavnom te ne vide.
Želiš pripadati negdje. Nekome. Prostor u kojem znaju da postojiš i da jesi. I gdje te ipak vole. Ili barem prihvaćaju takva kakva jesi. Želiš ostaviti trag. Ne površan trag; urezan trag kojeg neće odnijeti vjetar ili prekriti snijeg. Želiš osobe koje će te trebati. Nekoga tko će te cijeniti. Osobu koja će te zagrliti.
Tražiš previše. Zapravo nisi spreman biti netko. Želiš ono što nije tvoja želja. Bojiš se, ali se i boriš. Sam si sebi neshvatljiv. Zato tako često govoriš u drugom licu kada razmišljaš o sebi. Zato jer je lakše polemizirati o drugome. Jer to nisi ti. Jer nisi odgovoran promijeniti tog vizualiziranog prijatelja. Ili tek poznanika. Svejedno. Ne ovisi o tebi njegov život. Ovisi o njemu samome. Ali on nije tvoja dužnost. Zato je lakše.
Je li baš sve u svijetu za nekoga drugoga. Moram li ja biti ovdje, kada ionako ne igram glavnu ulogu. Zar mi se isplati prihvatiti ulogu statista u vlastitom životu. Postoji li i najsitnija mogućnost da nekako usmjerim tijek zbivanja? Moram li izgovarati ove riječi, činiti one pokrete, jesti ovakvu hranu… što zapravo radim ovdje? U čijoj predstavi igram?
Pročitala sam negdje da se ljudi mijenjaju. Ali to nije istina. Istina je da se ljudi ne mijenjaju. Ona bit uvijek ostaje ista i poput sjenke prati onoga kome pripada. Ne govorim to tek toliko. Znam da je tako.
Uostalom, zašto bi čovjek imao potrebu razgovarati? Dijeliti riječi, misli, djela s nekime. Tko je rekao da to mora biti tako. A tako je. Priznajem da bez toga nema smisla. Iako taj smisao nije baš tako jednostavna stvar, kao što je jednostavno znakovno je slovima izraziti.
Ne želim biti jedna u nizu. Neuspjeh, nekvaliteta, nesposobnost… Nisam sigurna koja bi riječ najbolje opisala objekt moga straha. Ne dotičem suštinu. Ne dopirem do problema. Nemam mudrosti shvatiti, a manjak mi je sreće da bi moglo nestati.
Govorili su mi da se treba truditi. Da treba biti dobar. Naučili su me da u životu ništa nije strašno. I da je sve moguće. Nisu mi rekli da to znači gubiti prijatelje. Nisu mi rekli da neću imati priliku se boriti. Nisu mi rekli da je moguće promašiti sebe. Nisu mi rekli da to ne mora dobro završiti i da će jako boljeti. Pogreška ili neinformiranost? Loša sreća? Jesam li ja zaista tako nikakve sreće da me izbjegavaju i događaji koje je nemoguće zaobići. Ne usuđujem se postaviti to pitanje pa stavljam točku. Zapravo me ne zanima. I pomalo se bojim odgovora.

Nije dijalog. Nemojte mi pisati pisma potpore. Ne trebam sućut. Ne tražim je. Smijem se postupcima tog čuda života i čekam slijedeći. Bit će još smješniji. Ili neće biti uopće smiješan.
Možda bi trebalo odletjeti. Ali nisam dobila krila. Ne znam gdje se mogu kupiti. Ili napraviti. Ili dobiti… bih li tako riješila probleme? Ali, ne! Ovdje i ne govorim o problemu, ili više njih. Nisam na čistu o čemu govorim, ali znam da ne govorim o problemima.
Je li ovo želja da budem netko drugi? Je li ovo trik pitanje na kojem ruše studente? Umišljam li da sam zanemarena od otkucaja vlastitog srca? Mislim li da sam ono što nisam? Ili nisam li ono što jesam? Ili nisam? U čijoj predstavi igram?
Nije to strah. Nije samo strah. To je tromost. Tromost misli, riječi, postupaka. Lažna ugodnost koju mi pruža umišljena sigurnost situacije u kojoj se nalazim. Ma koliko ona loša bila, meni je poznata i samim time bez dodatnih pitanja prihvatljiva. A zapravo me čini nesretnom i prisiljava me na stagnaciju, truljenje u okruženju, jer sam navikla na njen smrad. I zato se još uvijek ponekad smijem.
Ipak, zar je moj najveći doseg biti pijun vlastite nepokretljivosti? Ostavljena na milost i ne milost »sposobnim« proždrljivcima… Ne daje li mi logika mog bića barem tračak onoga što se zove nada da neću nestati poput leptira, nakon što sam toliko toga uložila u to da budem Ja…

- 22:18 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< veljača, 2008  
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29    

Veljača 2008 (2)
Siječanj 2008 (4)
Prosinac 2007 (3)
Studeni 2007 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • Još jedan blog u nizu... Razbijanje svakodnevice.. Rušenje predrasuda.. Stvaranje povjerenja... Građenje optimizma... Život prije svega! :-)



    Tekstovi Pisma sestri pisani su kroz dulje vremensko razdoblje i samo su nadahnuti istinitim događajima (neki dijelovi su ipak stvar mašte i kreativnosti spisateljazubo), a zaista se radi o dopisivanju dviju sestri preko računala. Postoje i njeni odgovori... Imena su naravno promijenjena. Njihov pravi smisao je humor – malo ironije, sarkazma, cinizma... upravo onoga što čini naš životyes


    ...još nešto pomalo
    - navukla sam se na sojino čokoladno mlijeko (fino je samo jako hladno)rofl
    - vanilija mi npr. uopće baš nije fina... lud
    - ne podnosim bijele okvire oko prozoraheadbang
    - zašto Josh nije sa mnom nego je s Rihannom..?no
    - nisam cranky al mi je riječ fora
    - kad se još nečega sjetim, podijelit ću to s vama...

Linkovi

Nešto pomalo...

  • Ljudi, pišem ovo jer volim
    pisatiyes.
    Kao što i volim badmintondead. To je najfenomenalniji sport ikada otkrivennut. Odmah do otkrića bicikla...sretan eventualno usporedivo s čokoladom noisettenjami.
    Poput ljubavi prema boli koju stvara istezanje nožnih i leđnih mišićarofl, u kombinaciji s preponamapuknucu. Jedno neponovljivo i neusporedivo zadivljujuće iskustvo koje vas može uvjeriti u činjenicu da ovaj život nije samo sklop neprestanih udisaja i
    izdisajazijev, već da uz taj naizmjeničan proces monotonog preživljavanja postoji i nešto mnogo kompleksnije i izazovnijeeek, nešto što vas može ispuniti više no što to krema čini
    slasnom kolačufino...
    Dakle - bolheadbang.
    Tek tada postajete svjesni da vi jeste party
    Eh, da, zaista volim plavu bojucerek



    Recimo, što mi se događa eek - pošaljem previše mailova i onda se moj račun za internet poveća do nevjerojatnih srazmjera...rofl
    I naravno da onda nisam sretna cry Čak dapače sam tužna no što me redovito dovede do bijesa burninmad
    E, da, onda moram isključiti internetheadbang i zapustiti ovaj blogrofl, pa nemam novih postova...bang al s vremena na vrijeme, ipak ne odolim ispisati par rečenica... k`o što rekoh - ipak me to veseliparty


    Moji najdraži citati

    … a što bi – ovo je, naravno, samo istina jednog trenutka, trenutka što dršće od sreće i boli – što bi od Tebe bilo teško podnijeti?

    Ima li uopće na svijetu toliko strpljivosti koliko je meni potrebno?
    Franzs Kafka: Pisma Mileni



    Oh! Čovjek je tako malen i tako podao kad se povrijedi neka njegova uskogrudna strast.

    Istina, moram priznati da sam veoma odvažan kad te velike rezultate želim postići pomoću beznačajne teme o kojoj govorim. Ali ja sam od onih koji vjeruju da je sve veliko sadržano u malom. Dijete je maleno, ali nosi u sebi čovjeka; mozak je malen, ali skriva misao; oko je samo točka, ali obuhvaća beskraj.
    Alexsandre Dumas: Dama s kamelijama


    Ona je životinja s probušenim čaporcima što se s mukom i strahom pokušava održati na površini tople majčine gnojnice i ne vidi obalu na kojoj je čeka spas.
    E. Jelinek: Pijanistica


    Ne mogu ja – kaže - dobri čovječe, ozdraviti, jer ja i nisam bolestan, nego sam ovakav, a od sebe se ne može ozdraviti.
    M. Selimović: Derviš i smrt


    Ponesi doručak. U frižideru je ostalo samo pivo i parmezan. I tvoja krema za lice. Ali nju nisam iz principa htio pojesti, jer ne piše je li testirana na životinjama.
    Slađana Bukovac: Putnici

    … kroteći nestrpljivo iščekivanje onoga dana kada će je opet vidjeti
    Miro Gavran: Margita

    Ti bio si… čovjek koji je i udarce i darove Sudbine primao s jednakom zahvalnošću… Daj mi tog čovjeka koji nije rob strasti i nosit ću ga duboko u srcu, da, u samome srcu, kao što nosim tebe…
    Hamlet svome prijatelju Horaciju
    --------

    Ali tako je to u životu – čovjek misli da igra svoju ulogu u nekoj igri ne sluteći da su na pozornici neprimjetno promijenili kulise i da se, ne znajući našao u nekoj drugoj predstavi.
    Milan Kundera: Smiješne ljubavi

    Svjesno zatvarajući oči pred istinitošću svoje spoznaje, Swan je Odetti praštao sve – i sumnjivu prošlost i još sumnjiviju vjernost. Ne zato jer je obožavao Odette, već zato da bi sačuvao što duže užitak što ga je pružala ispunjenost života smislom koji mu daje ljubav.
    Proust, Jedna Swannova ljubav

    Dogode se stvari koje su poput pitanja. Prođe minuta, ili godine, a onda život odgovori.
    Alessandro Baricco

    People laugh at me because I'm different...I laugh at them because they are all the same...

    Tko živi otvorenih ruku, obično ne postiže karijeru ali pronalazi mnogo ljudi koje može zagrliti.
    Bruno Ferrero


    Čovjek koji ne čita dobre knjige nema nikakve prednosti nad čovjekom koji ih uopće ne zna čitati.
    (Mark Twain)"

    Ako sam ja ja, jer sam ja ja, a ti si ti jer si ti ti, tada jesam i jesi. Ali ako sam ja ja jer si ti ti, a ti ti jer sam ja ja, tada nisam i nisi.
    Rabin Mendel


    Budite strpljivi prema svemu što je neriješeno u vašem srcu i pokušajte voljeti i sama pitanja. Ne tražite sada odgovore koje ne možete dobiti, jer ne biste mogli živjeti s njima, a bit je u tome da treba sve živjeti. Sada živite pitanja...
    R. M. Rilke

    Svi smo mi anđeli sa samo jednim krilom; moramo se zagrliti želimo li letjeti!

    Pokušavam ići dan za danom, ali nekad me par dana napadne odjednom
    -Jennifer Unlimited-

    Moja druga najdraža obaveza u kući je peglanje. Prva je lupanje s
    glavom u gornji okvir kreveta na kat sve dok se ne onesvijestim.
    -Erma Bombeck-

    U meni vrišti jedna mršava ženskica koja hoće izaći. Obično mogu ušutkati
    kuju s keksima.
    (Unknown)

    U svakoj starijoj osobi je jedna mlađa koja se pita koji se vrag tu desio.
    -Cora Harvey Armstrong-

    ''Život ne bi trebao biti putovanje prema grobu s namjerom da tamo stigneš
    sigurno, u lijepom i dobro očuvanom tijelu, nego je cilj prolunjati
    stranputicama s čokoladom u jednoj ruci i bocom vina u drugoj, izrabljenog tijela do
    daske, apsolutno iscrpljena I vičući:
    "UUU HUUU koja luda vožnja!"

  • SMISAO JE U TRAGOVIMA

    Smisao je u tragovima
    Koje ostavljamo
    Jedni u drugima –
    Vi u mojem,
    Ja u vašim životima.

    Smisao je u godinama
    Koje smo podijelili
    Jedni s drugima
    Glumeći zajedno u velikoj predstavi
    Koji pametniji od nas zovu Život
    I plaše nas unaprijed
    Njegovim strašnim zadnjim činom,
    Dok se mi glumci, vječita djeca,
    Smijuckamo među kulisama.

    I što onda
    Ako smo pri podjeli uloga
    Kao suigrači jedni drugima
    Sasvim slučajno dodijeljeni?

    I što onda
    Ako nam se ponekad činilo
    Da je sve to velika greška i
    Da jedni uz druge nikako ne pristajemo?

    Smisao je u tragovima
    Koje ostavljamo
    Jedni u drugima –
    Samo ih nikad ne primijetimo prije
    No što smo se već odavno rastali.

    Sonja Mudrić



    DO VIĐENJA

    Do viđenja, dragi, do viđenja;
    ti mi, prijatelju, jednom bješe sve.
    Urečen rastanak bez našeg htijenja
    obećava i sastanak, zar ne?

    Do viđenja, dragi, bez ruke, bez slova,
    nemoj da ti bol obrve povije -
    umrijeti nije ništa na ovom svijetu nova,
    al ni živjeti baš nije novije.

    Sergej Jesenjin